Igrajmo se djece
Šuti, ne govori,
Oni ne moraju znati,
Njihovi pogledi,
Uništit će nemir.
Izgradimo strah,
Titrajima otkrijmo bol,
Gladnim dahom
I šećerom na usnama.
Igrajmo se djece
Zamišljajmo,
Skrivajmo se,
Ukradimo susjedovo cvijeće…
Probudimo maštu,
Šarenim kistovima slobode,
Uživajmo u nevinosti.
Pokušaj…
Ne okreći se za lastavicama,
Pogledaj me što mogu,
Nekad je promjena ostati,
Na prstima brojim oblake.
Glupo je u odlasku sjetu tražiti,
Bijeg je stvoren za patnika,
Ostani smiren u neznanju,
Strpljivost je snaga ratnika.
Upoznaj ljepotu čekanja,
Pogledaj što sam naučila,
Pokušaj…
Mijenjam se bez pokreta.
Vrtoglavica
Promatrala je prirodu,
Savršenstvo slučajnosti ispred sebe,
Slobodu i neograničenost postojanja
Grijao je veo pripadnosti
Ili je možda to sklad nesavršenosti što je opija.
Razigrana melodija žamora i buke,
Strogo je dirigirala njezinim mislima,
Odvajala note od okova crtovlja,
Podizala ih iznad njezina dosega.
Rub starog prozora ispod nje
Družio se s toplinom njezina tijela
Tako često, nesvjesno
predavala mu se u krilo.
Uvijek istim pokretima savijala,
U položaj zvijeri u kavezu,
Sada je bio nekako neudoban,
Prenosio je svu bol na njezinu kožu,
Kao da joj je konačno vračao,
Izmoren od udaraca palih upitnika,
Sve ono što je godinama iz nje upijao.
Pogled visine hranio je hrabrost,
Slobodu izbora nad lentom vremena.
Željela je udahnuti više,
Raspuknuti nerazvijena pluća,
Prepuniti tijelo ljepotom ludila,
Njezine oči mijenjale su boju,
mutna zrcala prirode,
Pozivu vjetra se smiješila.
Tražim je…
Nikad je nisam nešto trebala,
Bila mi je vječni stranac,
San kojeg muti tama,
Kao da nisam u nju vjerovala.
Prolazila je tiho pored mene
I dodir njezin osjetih možda,
Al nikad je ne pozdravim pogledom,
Pustim je da svojim putem krene.
Nadala sam se ipak da stoji,
Kad se okrenem, bit će tu iza mene,
Nasmiješit mi se toplinom majke,
Savjetovati me mudrošću žene.
Okrećem se već danima,
Lucidno vrtim oko svoga tijela.
Tražim je i dozivam rukama,
Da je molim ne znam bi li smjela.
Možda me čeka u prirodi,
Oči je sklopila ispod maslačka,
Ili se predala morskom plavetnilu,
U pijesku se zaigrala, na malenoj školjki sjedi.
Možda ipak putuje vjetrom,
Gospodari plesom visinama,
Čeka moj pokret i hrabrost,
Da sama zamahnem krilima.
Nadam se da me čeka i da nije ljuta,
Da mi ne zamjera na poljuljanoj vjeri,
Sad imam želju i tražim sreću,
Želim je pokazati tebi.
Šuškaju stranice
Šuškaju stranice,
Netko čita priču poluglasom,
Broje riječi, njihove udarce
Kao kiša padaju po tlu.
Treptava svjetlost je dovoljna,
Varljiva vodilja snenim očima.
Otkriva nove redove,
Skuplja razbacane brojeve,
Ukrašava okovima,
Kao jeftino roblje izložene.
Preletjet će se prostor između korica,
Nasmijat će ga neka sitnica,
Poneka slika zadržat će pažnju,
Mnogo toga bit će nebitno,
Preskočit će ponešto stranica.
Krive su ruke što je listaju,
Grubi glas podiže misli,
U gusti roj besmisla,
Bez dubokog uzdaha ne opstaju,
… padaju kao prašina.
Šuškaju stranice,
Netko čita priču poluglasom,
U tišini noći, jeftino prosipa riječi,
krade ih iz korica odlazeći u san.
Kao nekad
Na početku je putovanja, kao nekad,
Ipak čvršća, sada ne gleda unatrag,
Duboko diše i trudi se da sanja,
Namješta osmijeh i glumi,
Baš onako kao kad je bila manja.
Njezina istina skrivena je negdje na cesti.
Na nekom od putovanja možda će je naći.
Možda će saznati ono što ni ne zna da sniva,
možda će otkriti potpis što ga prašina puta skriva.
Uzbuđenje joj obasjava pogled,
Mami je slatkast miris boli,
Već je navikla na glad za toplom rukom,
gorak okus slobode odavno joj godi.
Opet joj ceste korake broje,
Opet joj je sjena sve tanja i tanja,
Ne smeta ju ni zatišje njezinog vjetra,
Sve dok sudbinu razbacane karte kroje.
Na njoj ista je haljinica kao nekad,
Stari kofer prati je i sada,
Samo je kosom malo prekrila lice,
Da se ne vidi, da kao nekad
Ona više nije mlada.
Velike oči
Velike su nevine oči,
Još su veće u crnom mraku,
Sjajne krijesnice noći,
Svijetlošću skrivaju varku.
Pred njima izgara plamenčić,
Nada u zraku sunca treperi,
Oko njega magličasti vjenčić,
Trag istine u poljuljanoj vjeri.
Kao leptir privučen svjetlom,
Pred voštanom svijećom stoji,
Nepomično, pod škurim nebom,
Dijete koje se mraka boji.
Malena
Na leđima nosi tajnu života,
Savija se pod težinom sreće
I težak je taj smijeh što joj pada na lice
Skalpelom briše tragove sjete.
Podižu joj kapke neki nevidljivi prsti,
Ispravljaju bradu mekim dodirom,
Pritisak poljupca na čelu vječnosti traje,
Tiha pažnja je čini djetetom.
Kliznu nožice po prevelikim cipelama
I otvori se znatiželjni pogled, zaigran i nevin
Prepuna duha pjesmom progovara,
Samo ovako malena poskakujući dotiče svemir.
Povratak
Ogrnula sam se,
Smirujući su otkucaji dubine.
Ponovno vratila joj se,
Pokornički, istrošena, izgrebena.
Naga, zagrljajem prekrila se,
Blatom po ranama.
Liječim se,
Gušim svoj duh,
Zemljanim rukama.
Note su pale
Nogama sam zemlju odgurivala,
Lebdjela u visokim koracima.
Rukama vjetar izmicala,
Slijepa, sigurno kroz maglu
Svijetlila u kišnim oblacima.
Vlastita svjetlost me grijala,
Gorjeli su stakleni obrazi.
Kroz trepavice boje su ljepše,
Nema jedne, sve zajedno se broje.
U glasnoj kiši tiho sam pjevala.
Sad note su pale, uz oštar zvuk metala,
Kapke i krila žrtveno darujem.
Korakom ti u ponor dolazim,
Duša putuje, ne robuje,
Svojom te predajom kupujem.